Kao da su snovi imali veći značaj u dalekoj prošlosti, kada se o psihologiji čoveka gotovo ništa nije znalo. Ljudi su još u praskozorju čovečanstva intuitivno osećali da snovi nisu besmislica, već da imaju svoje mesto u životu svake osobe. Smatrali su ih porukama bogova, u vreme kada su različita božanstva smatrana mističnim bićima koja upravljaju svim događanjima na zemlji, pa i životima pojedinaca.
Tokom istorije civilizacije, u mnogim društvima, snove su koristili vračevi da bi postavili dijagnozu neke bolesti ili ušli u spiritualni svet. Najznačajnija misija sna bila je spoznavanje budućnosti, u čovekovoj težnji da rastumači sopstvenu sudbinu i sudbinu sveta u kome živi.
Na dvorovima vladara posebno mesto su imali tumači snova koji su odlazili čak i u ratove sa svojim vojskovođama kako bi im, na osnovu poruka snova, ukazivali na greške i savetovali kakve odluke da donesu. U drevnom Rimu i u staroj Grčkoj, biti tumač snova je bilo veoma cenjeno i ugledno zanimanje.
Tek sa pojavom velikog uma XX veka, psihijatra Sigmunda Frojda, i njegove epohalne teorije o nesvesnoj psihi koja podseća na ledeni breg, nastao je tzv. period naučne analize snova. Treba posebno istaći i doprinos drugih naučnika, poput švajcarskog psihijatra Leopolda Sondija i, konačno, doktora Karla Gustava Junga, koji je nesumnjivo dao najveći doprinos stvaranju efikasne tehnike analize snova.



